Ako plačete tokom filma, vi ste jači nego što mislite

Usudim se reći da ljudi uglavnom bježe od emocija i tek kad imaju ozbiljnih problema u društvenom, poslovnom ili porodičnom funkcioniranju, dolaze kod psihologa. Bavim se i psihosomatskom psihologijom, pa ljudi često dolaze jer su hronično povrijeđeni stomakom, glavom ili leđima, što je u osnovi potisnuti emocionalni problem. Ne samo da se takvi ljudi plaše, već su precijenili ideje koje bi bile suosjećanje s nekim ili izražavanje svake emocije.

Liječenje
Prepuštanje osjećajima, pozitivnim i negativnim, ima iscjeljujuće djelovanje. Ljudi idu do iscjelitelja. Oni odlaze tamo kako bi oslobodili one emocije koje su zarobljene i zaključane u njima. Ponekad izgleda spektakularno kada vidite da se veliki broj ljudi počne tresti i padati na pod. Religija je možda dobar način za izražavanje emocija i ne gledanje ljudi tamo kao slabosti. Ali u kinu se ne smije izražavati osjećaje jer ispada da je slab, djetinjast i ležeran.

Krivac je oksitocin
Hormon oksitocin djeluje kao neurotransmiter, koji se naziva i hormonom ljubavi. On je odgovoran za naša osjećaja kad doživimo dirljiv prizor. Ovaj hormon nas čini empatičnijim i otvorenijima svijetu i na kraju nas čini sretnijima.

Spontanost
Ljudi koji plaču zbog filma, iako im se čini da nisu funkcionalni, u stvari su mnogo funkcionalniji kao ljudi nego emocionalno hladni pojedinci. To su ljudi koji se ne boje izraziti svoje osjećaje, jasno dajući im do znanja kako misle da je ispravno.